субота, 16. август 2014.

Odlomak iz knjige .....

................Tišinu je prelomio predivni zvuk. 
Adam je poput Charli Browna sedeo za klavirom. Nastajala je magija.
Umeo je da postane crna I bela dirka na klaviru, struna unutar klavira, leteo je poput čestice zvuka kroz ceo klavir, udisao je miris drveta od kog je napravljen, milovao je koren tog stabla, svaku neravninu je osećao u njemu. Pretvarao se u to drvo, osećao njegovu smolu. Postajao je taj klavir. Milovao je klavir dok svira, a klavir mu je vraćao kroz muziku. Davao je i primao, a onda je delio drugima i to je bilo to savršenstvo. Tako jednostavno. A zvuk, melodija i poruka su išli dalje, brzinom svetlosti plovili univerzumom, nebom, kroz lišće, latice, kuće, odeću, glave, duše drugih bića. Note su slale čežnju, vapaj, molbu. Osećao je to svakim dodirom po klaviru. 

Opijalo ga je to osećanje, ta melodija koja je nastajala kada bi svirao. U tom stanju mogao je da postane Sve. I bio je Sve. Muzika mu je to jednostavno radila. Nije mislio, samo je osećao. Putovao je brzinom zvuka, milovao ga je vazduh, vetar ga je grlio, mogao je da oseti lišće, pahulje, zrno peska na plaži, penu talasa, toplinu Sunca, tugu, radost, osmeh deteta, život, ljubav, mir. Osećao je Sve. Svirao je. Ti krugovi po kojima je plovio, odlazili su i vraćali se i opet odlazili, dodirivali sve duše, budili energiju koja je plovila dalje van njega, u beskraj i nazad, a kraja svemu kao da nije bilo. 

Budjenje je osećao u kapcima, kada bi se poslednja nota čula i melodija utihnula, iako je u njemu još dugo vibrirala. Video je sve i tražio je nju, ljubav, prirodu, Boga, Zevsa, česticu sa kojom će se spojiti, vibraciju, očekujući čudo da se desi. Ima to još jedno čudo, predivna čarolija kojoj stremi i koja ga vuče dalje, da ide ka njoj. Sam put do nje bio je orgazmičan, budio je sve sokove u njemu, sve najstrašnije i najdivnije emocije koje bi se spajale u jedno. Samo jedno. Dostizao je takvo sjedinjavanje kroz muziku, posle čega je nailazio na mir, tišinu, prazninu. Koliko suludo zvuči, ali nailazio je u tom stanju na punu prazninu. 

Kako je divan osećaj, ne želim da prestane, to sam ja, ceo ja, bunovno je mislio Adam, prelazeći prstima po klaviru, nastavljajući da svira neku novu melodiju, ispunjavajući ne samo kućicu koja je bila improvizovani studio, već celu vasionu muzikom. 

David je prestao da svira na gitari. Začaran najlepšom magijom koja se upravo dešavala u kućici, pogledao je u Adama koji je svirao. Adam kao da nije bio tu, bio je svuda i nigde, njegova energija i melodija su ispunili svaki deo studija, bio je predivan, nestvaran, bespolan, bio je oličenje blaženstva u tom momentu, poput Sidarte koji lebdi, tik malo iznad stolice od klavira. David je zatvorio oči i uplovio u zvuke klavira koji su ga opijali, a kojima jednostavno niti je mogao, niti je želeo da se odupre. Osećao se sigurnim dok je adam svirao. Osecao je mir.

“Uradi to. Napiši taj album”, tiho je rekao David.

Muzika je idalje ispunjavala prostoriju, Adam ga nije ni čuo. Bio je u svom svetu. Delovao je kao da tamo zapravo pripada, nekom drugom svetu. Njegova energija je u potpunosti ispunila prostor u kom su, izlazeći kroz sve šupljine te bdrvene kućice nastavljajući dalje u prirodu, ka nebu, ka zvezdama..................

                                                                      ***

....................Adam je imao utisak da će umreti. Počeo je teško da diše. Odjednom , nije mogao da povrati unutrašnji mir. Nije bio siguran da je u stanju da ispuni ovakav zadatak koji je upravo spoznao. Imao je utisak da bi radije umro, nego da povredi decu i Klaru. 

Zašto, o Bože, zašto mi to radiš, grozničavo je razmišljao, skoro se tresući celim telom. Sva sreća, pa je još uvek bio sam sa sobom u prostoriji. Pomislio je da možda nazove Krisa, Davida i Marka i odloži današnji susret i uvežbavanje novih pesama, ali je shvatio da su oni već na putu ka njemu i da nema svrhe to da uradi. Možda je to dobro. Možda je to pravi način da odvrati misli. 

Udahnuo je i izdahnuo duboko, pokušavajući da povrati sopstveni mir u telu i duši. Njegove misli su bile u neverovatnoj borbi. Imao je utisak da mu se duša upravo podelila na dva dela. Imao je utisak da će jednostavno nestati od bola, ali i istovremenog uzbudjenja da čini jedinu moguću pravu stvar u svom životu. U toj unutrašnjoj, strahovitoj borbi duše, znao je pouzdano jedno: on će to uraditi! Radjamo se i umiremo sami, pomislio je. To isto važi za svako biće na planeti. To znači da sve to važi i za Klaru i za Aleksandra i Mateu. Ne, nije mogao to da im uradi, pa makar ne ispunio svoju životnu misiju, grozničavo je razmišljao. 

Ali, već jako dugo ove misli ga u potpunosti opsedaju. Sada, poslednjih par meseci, te misli i osećanja su sve intezivnije postajali iz dana u dan neizdrživi. Njegove misli bile su ispunjene time, od kada bi ujutro otvorio oči, pa ceo dan, dok ne bi legao da spava. Imao je utisak da čak i noću u snovima sanja ovo sve. Taj pritisak i ta unutrašnja borba su mu odavno postali teret da ih krije od samog sebe. Baš zbog toga je već par godina čitao kao mahnit knjige na temu samospoznaje, duhovnosti, boga, duše, u pokušaju da dodje do odgovora na pitanja koja nije znao ni da definiše. Već par godina je lutao, mesecima je bio sve odsutniji. Poslednju turneju je nekako pregurao, ali ga ti osećaji nisu napuštali, već su postajali sve jasniji. Osećao se nedokučivo, neostvareno, izgubljeno. Nije više samog sebe mogao da kontroliše i da natera da ne misli na to.

Ali, ako je toga postao tako jako bolno svestan i ako zna, a u dubini duše znao je vrlo dobro, da svaki izazov koji pred nas postavi život vodi nas ka boljem, onda je morao da prihvati ovaj izazov. Ni jedan čovek ne može u životu pobeći od najneverovatnijih izazova pred koje nas taj isti život stavlja. Možeš odugovlačiti sa priznavanjem istine samom sebi, ali ne možeš i ne treba da bežiš od istine, od života. Svakako se dešava i desiće se. Na kraju krajeva, ako je to spoznao, to samo znači da će se sve to zaista i desiti, hteo on to ili ne. Sve i kada bi pokušao da to sada ne uradi, odbije, sakrije se iza svoje harmonije sa Klarom, ranije ili kasnije to će se desiti. Mozak mu više nije funkcionisao. Nije znao šta da misli o svemu ovome. Morao je sa nekim da porazgovara o tome, a nije znao sa kim. Pomislio je na svog oca......... 

Нема коментара:

Постави коментар