уторак, 14. април 2015.

Susret sa životom



Zašto je Isus rekao da će svako dete ući u njegovo carstvo?! Zato što svako biće u sebi još uvek ima to dete, ali ga je okovao lancima i ne dozvoljava mu da izbije na površinu. Oslobodi dete u sebi i ući ćeš u Carstvo! A šta je dete? Ljubav, sloboda, sreća, još uvek neiskvarena duša!


Nikada Eva nije pročitala Bibliju. Sada zna i zašto. Nije trebalo da je pročita, morala je sve to sama da spozna, da iskusi, da proživi. Trebalo joj je da prodje kroz patnju da bi je osetila i ništa više. Morala je da sama kroz svoje iskustvo dodje do esencije Biblije, života, prirode, misterije postojanja. Ta esencija već je bila u njoj. Ta spoznaja se baš sad dešava. Zažmurila je. Sunce je kroz prozor odjednom usmerilo jake zrake prema njoj. Otvorila je oči. Svetlost joj nije smetala. Prišla je prozoru i nasmejala se. Hvala ti, tiho je izgovorila. Srce joj je tuklo kao da će da eksplodira od uzbudjenja. Suze su same krenule niz lice. Bila je beskrajno srećna i sigurna. Stajala je tako kraj prozora upijajući Sunčeve zrake, slušajući muziku koja je dopirala iz Borisove sobe. Neka čudna radost, blaženstvo i mir ispunili su joj je celo telo. 

Dar sa neba. Naravno da Bog postoji, pomislila je. Nije on sišao sa neba i eto pojavio se pred njom, rukovao se i predstavio: Ja sam Bog! Nije bilo potrebe za tim. To nešto tako uzvišeno bilo je svuda oko nje, a ponajviše u prirodi i u njoj samoj. Osećala je to sada i ovde. Okrenula se oko sebe i pogledala prostor u kom se nalazila. Sve je bilo prekriveno svetlom koje je dopiralo sa prozora. Bila je tako mirna. 

Nije imala u glavi više niti jednu misao, samo se prepustila trenutku i okolnostima u kojima se našla. Iako bez misli u glavi, imala je utisak da zna sve što treba da zna. Ni više, ni manje. Nije mogla da govori, a nije ni bilo potrebe, jer ne postoje reči koje taj osećaj mogu da opišu. Glas u njenoj glavi je nestao. Ništa joj nije govorio. Dijalozi su utihnuli. Potpuna ljubav i harmonija je obuzela celo njeno telo. Imala je utisak da može da lebdi. Noge su joj i dalje dodirivale pod, ali ona to nije osećala. Neko čudno, bestežinsko stanje. Momenat večnosti, van vremenski. Ništa i sve. Puna, predivna praznina. Želela je da ovako ostane ceo život. Glas je ponovo počeo da se javlja govoreći joj da to nije moguće, niti tako treba da bude. Život se dešava svuda oko nje, a ona je deo toga. Ona je život, tu je da bi ga živela. Idi, živi ga! Tu je samo zbog jedne stvari: da bi volela! Prošlo joj je kroz glavu da je to njen put. To nešto, slika planete, slika Adama i slika predivnog plamena vatre. Bez ikakvih drugih misli. Nestalo je u brže od sekunde. Kao skok u mislima koji je na trenutak tako bistar, jasan i onda ga nema. I to je to. Predivan osećaj, razoružavajući. Ljubav u svoj svojoj lepoti. Potpuna predaja i potpuna vera. (Maslina)